O čemu se radi?
Sve potiče od biljke pod tim latinskim nazivom Cannabis, a među ljudima mnogo poznatijom pod imenom Indijska Konoplja. Za botaničare je to samo jedna vrsta konoplje, koja po većoj visini odskače iz familije biljaka kojoj pripada.
Za botaničare je jednostavno, postoje tri vrste konoplje:
1. Cannabis sativa - gajena (industrijska) konoplja
2. Cannabis indica - indijska konoplja
3. Cannabis rudelaris - divlja konoplja
Cannabis sativa je konoplja koja služi za industrijsku upotebu, nazivajući se, sasvim logično, industrijska konoplja, jer joj je primena veoma široka. Od izrade konopaca, tkanine, platna, hartije, odeće, do goriva, građevinskih materijala, hrane itd. Odlikuje se veoma niskim nivoom glavnog opojnog sastojka, THC-a (najčešće ispod 0.3%). Ona je najčešće predmet priče kada je korišćenje canabisa u pitanju.
Na drugoj strani Cannabis indica je jednogodišnja biljka koju je čovek koristio od davnina, najviše zbog njenih vlakana, psiholoških i fizioloških efekata. Kako za pušenje i spravljanje smola za pušenje, tako i u ishrani, bilo da se prave pića, ili kao hrana. Cannabis indica klasifikovana je 1783. g. i od tada se vrše njeni stručni opisi i naučno praćenje.
Naravno, Cannabis rudelaris je biljka od koje su kultivisanjem i odabiranjem nastali varieteti.
Tu se postavlja i jedno sasvim praktično pitanje, gde počinje jedna vrsta, a prestaje druga. Za ljude koji gaje konoplju za pušenje, ili proizvodnju ulja, procenat osnovne suptance THC je primaran, za one koji je gaje radi industrijske prerade bitna je čvrstina vlakna stabljike. Niko ne može da bude siguran da li će iz semena koje dobije, da bude biljka sa određenim sastavom, jer su neželjena oprašivanja, preko insekata i putem vetra toliko česta, pa je uvek moguće da se kod odgajivača industrijske konoplje pojave biljke sa većim procentom kažnjive supstance, a kod onih koji žele baš to, dobiju se lošiji rezultati .
Što se tiče izraza marihuana, smatra se da je ta reč nastala u Meksiku i odatle je preko Amerike osvojila svet. Pod tim se smatra biljka sa veoma visokim sadržajem glavnog opojnog sastojka THC-a, u rasponu 20-30%.
Cannabis rudelaris je divlja konoplja, danas najviše rasprostranjena u istočnim zemljama, gde raste kao korov.
Indijska konoplja je organizovano gajena još u praistoriji, jer je ta biljka, sa jedne strane, veoma otporna, a sa druge izrazito čvrstih vlakana, koja su se nakon višednevnog kišeljenja u vodi i udaranja, pretvarala u veoma čvrste niti, idealnih da se predenjem dobije jak konac, od koga su se, opet tkanjem, pravile prostirke i odeća, a upredali i konopci. Najveća upotreba konoplje je u užarskoj proizvodnji, koja je cvetala do kraja 19. veka, jer su jedrenjaci imali na hiljade metara konopaca, najrazličitijih debljina, a na drugoj strain, marihuana je korišćena i kao stočna hrana, jer je bogata proteinima.
Normalno da su u Novi Svet ovu kulturu doneli Španci i Portugalci, jer je Daleki Istok bio u njihovim kolonijalnim rukama.
Ovde može u mislima čitaoca da sledi ona klasična priča: Neko je zapalio polje konoplje i ljudi su zaključili kako njen dim deluje opijajuće. Da li je prvo Canabis indica u Indiji (jer to mu je postojbina) upotrebljavan u religijskim ceremonijama, ili za dobijanje tekstila, ne može se sa sigurnošću znati, ali to i nije bitno za ovu našu priču.
Zapisi govore kako se list i pupoljak kanabisa, za pušenje, u svojoj postojbini, koristi u religijske svrhe već više od 5000 godina, dok je za ostali svet postao aktuelan sredinom prošlog veka, kada su se pojavile sve učestalije teorije o opasnosti pri konzumiranju trave. Taj podatak govori kako ljudi na Indijskom potkontinentu nisu uočavali opasna svojstva u kanabisu,koji se hiljadama godina koristio, kako za religiozne svrhe, tako i za individualno uživanje. Zapadni svet je osvojilo jedno drugo sredstvo za pušenje. Duvan. Do otkrića Amerike konzumiran je od strane domorodaca, pa su ga onda i gosti indijanaca, putnici, trgovci, upoznali i ne mogavši da se oslobode stečene navike, poneli sa sobom, prepoznavši, u isto vreme, u tome, dobru zaradu.
Stari Kinezi su preporučivali čaj od kanabisa za mnoge tegobe, a muslimansko-arapski svet ga već, po brojnim zapisima, od desetog veka upotrebljava u cilju opuštanja i relaksacije. Evropljani su konoplju do 19. veka uzgajali mnogo češće od duvana, a u istorijskim, posebno u zapisima o kulturnim i umetničkim dešavanjima Pariza, toga doba, ostao je zapamćen „Clubes des Hachischines“ (osnovan 1843.g), ali je popularnost bila ograničena samo među boemima i umetnicima, u koja su spadala i veoma zvučna imena: Šarl Bodler, Delakroa, Balzak, Flober, Dima, Gautier...
Najrasprostranjenija reč za konoplju je kanabis (гр: Κάνναβις). U većinu svetskih jezika je taj izraz ušao preko latinskog jezika, koji je preuzeo iz starogrčkog. Među grcima tu reč prvi beleži Herodot, prilikom opisivanja običaja severnih grčkih suseda i tokom putovanja po Balkanu. Smatra se da su reč kanap(is) grci primili od od Skita i Tračana, koji su tu biljku obilno koristili.
Dugo se mislilo da je biljka Cannabis sativa isključivo vezana za podneblje gde je autohtono rasla, ali osamdesetih godina dvadesetog veka, usled sve veće potražnje na crnom tržištu, počelo se sa njeniom uzgajanjem u jugoističnim delovima Evrope i širom Amerike. U želji za zaradom nije se na tome stalo, već su se veoma brzo otkrili i „laboratorijski uslovi“ za odgajanje kanabisa. Uz adekvatnu vlažnost i osvetljenje, podrumi i tavani su postali mesta za njeno veoma uspešno gajanje. Ali krenimo redom.
Ne treba da se zaboravimo ove činjenice:
-Originalni džins koji je nabavljao Levi Štraus (Levi Strauss) je bio od konoplje i „farmerke“ (pantalone za farmere, goniče stoke i ostale radnike) su baš zbog svoje nepoderivosti stekle popularnost koja i danas traje. Današnje farmerke se proizvode od pamuka i naravno da se desetinama puta lakše deru i cepaju od onih, prvobitnih.
-Godine 1916. americka vlada je izračunala ( odnosu na ondašnju proizvodnju konoplje i potrebe industrije, da ce do 1940. sav papir moci da se pravi od konoplje i da više nece biti potrebe za sečom drveća. Isti izveštaj je naveo da se od jednog hektara zasejanog konopljom dobije sirovine za papir za čiju proizvodnju je potrebno da se poseče drveće na 4,1 hektaru šume. (A svi znamo da bi drvo bilo za industrijsko korišćenje, treba da prođe minimum sto godina rasta drveta.) Predivo od konoplje je četiri puta nežnije od pamuka, četiri puta toplijie, tri puta jače od pamuka i četiri puta više apsorbuje vode (zašto se onda ne koristi umesto vate), manje je zapaljivo od pamuka, a za uzgajanje ne moraju da se koriste pesticidi.
Pogledajte i druge blogove istog autora;

Nema komentara:
Objavi komentar