Pogledajte i druge blogove istog autora;
Pro e contra
Šezdesete donose sasvim
druga viđenja i doživljaje, kako u umetničkom tako i u moralnom smislu. Film
„Ludilo trave“iz 1935. godine, snimljen sa ciljem anatemisanja trave, kao i
filmovi na identičnu tematiku: „Marijuana - tajni ubica mladih“ (1935), „Cigara
ludila“ (1936), „Marijuana: Ðavolje seme“ (1936). se već decenijama doživljava
kao parodija. Formira se čak i naziv sve prihvaćenijeg stava. Kontrakultura, po
drugima subkultura. Da li neko, poput Miltona Yingera pravi razliku među tim
pojmovima, definišući kontrakulturu u naglašavanju konfliktnih situacija, a subkulturi
kao nešto u okviru već postojeće kulture, je nevažno za one koji tek dolaze na
scenu života, gde i danas, zbog uticaja koji su napravili, veoma čvrsto
postoje.
Pesma „Urlik“ u
istoimenoj zbirci (Howl and Other Poems) Alena Ginzberga je bila javno pročitana
1955.g. a već sledeće godine knjiga u izdanju L. Ferligetia je bila upućena u
SAD, ali na granici su zaplenjeni primerci, a izdavač je uhapšen zbog
„distribucije knjige sa opscenim i vulgarnim sadržajem“. Suđenjem, koje je
trajalo sve do 1960. godine, najavljen je bunt sa opšteprihvaćenim imenom
„seksualna revolucija“. Najbolje umove svoje generacije pesnik opisuje kao
životinje, primorane da žive noću. Prvi stih veoma jasno govori o čemu se radi:
„Video
sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnele
gole,
dok
se vuku kroz crnačke ulice, u zoru,
tražeći besni fiks,...“
Bila je to najava da će
se: 17. avgusta 1960. u hamburškom klubu „Indra“ pojaviti nepoznati mladići iz
Liverpula i tada počinje nova era, na scenu stupa Bit generacija. Ono što su
najavili Keruak, Barouz, Ginzberg. Ovaj poslednji
je ostao zapamćen po bedžu koji je nosio iste te godine, na jednom Humain be-in
okupljanju (prisutno preko 100.00 ljudi), u San Francisku, na kome je pisalo:
„Trava je zabava“.
I dok konzervativni
Zapad svaki gest i izgovorenu reč u propagiranju droga i seksualnih sloboda,
zapisuje i pamti proširujući optužnicu na milione mladih ljudi, sloboda mišljenja
se nezadrživo širi.
Dešavanja iz tog doba
uspevaju tajnim kanalima da procure u istočni Lager, a tu mladi ljudi prosto
gutaju svaku i najsitniju informaciju.
I ma koliko glumac
Džems Din (James Byron Dean) biva proskribovan zbog svog života, on postaje višedecenijska
ikona i idol mladih pedesetih i šezdesetih godina. Njegove reči: „Živi brzo,
umri mlad, budi lep leš“ postaju moto u čijem ritmu koračaju mladi, koji već
igraju u životnom filmu pod nazivom „Buntovnik bez razloga“.
Trava se nikada nije
reklamirala na način kako su radili Meri Prankersi (Merry Pranksters) 1964. godine.
Putujući po Americi, u starom, veselo
obojenom autobusu, zagovarali su upotrebu LSD-a, koji je tada bio legalan. Veseli
putnici su nosili šarenu odeću i bili stalno drogirani. Krstareći tako
misionarski po USA, Prankstersi su se uputili i na Istočnu obalu, želeći da se
susretnu s Timoti Lirijem i ostalim zagovonicima bit pokreta. Naravno, susret
je pokazao da je i među njima nepremostiv jaz. Dok su sledbenici bit pokreta u
LSD-u gledali sredstvo koje omogućuje uranjanje u Apsolut, Prankstersi su
težili prvenstveno zabavi. Ipak, izgled, ponašanje i sveukupan način života Merry Prankstersa
poslužili su kao uzor kasnijem hipi pokretu
U Amarici, je trava, ušla
na sve žurke, jer je i po ceni bila pristupačna srednjojklasi. Sam čin pušenja,
gde džoint ide od ruke, do ruke učinio je nešto nezamislivo do tada u Americi.
Ljudi su, makar i u tom simboličnom činu, bili izjednačeni, što je do taba bilo
nezamislivo u toj sredini
I
onda se desio Vudstok
Muzički festival
(Woodstock Music & Art Fair) održan od 15. do 18. avgusta na farmi Maksa Jasgtura (Max Yasgur) u Vajt
Lejku, kod Betela, u državi Njujork, postao je ne samo najviša tačka u muzičkim
dešavanjima dvadesetog veka, već u sveukupnoj istoriji muzike. Od predviđenih
200.000 posetilaca događaju je prisustvovalo dva ipo puta više, a predpostavlja
se kako je još toliko mladih ljudi ostalo blokirano na prilazima u prečniku od
pedeset kilometara. Organizator Mišel Lang (Mishel Lang) videvši šta se dešava,
proglasio je ulaz besplatnim.
I dok je stotine
novinara i snimatelja očekivalo nasilje, koje bi zadovoljilo znatiželju
javnosti, desilo se nešto sasvim drugo. Poslata je jasna i nedsvosmislena
poruka svetu, mladi su željni slobode, potrebna su im nova životna pravila
ispunjena ljubavlju i mirom. Ono što je do tada bilo nespojivo, nalazilo se na
jednom mestu. Borci za legalizaciju
droga i antiratni veterani sa vijetnamskim
borcima i borcima za zabranu droga, vođe antigej lobija i promoteri
vladine politike sa homoseksualcima, glasnogovornici antiratnih udruženja i
borci protiv društvenih normi sa mladim crncima, željnih svojih prava. Pevalo
se, igralo, slobodno se vodila ljubav, slobodno se pušio canabis i uzimao LSD,...
Najrazličitiji ljudi u potrazi za svojim sopstvenim prednostima su bili jedni
pored drugih i svima je bilo lepo. Desila se jedna nova Amerika, meštani su se
spijateljili sa učesnicima bez obzira na različite poglede na život. Bez i
jednog većeg incidenta i bez prisustva policije u tom nepreglednom skupu mladih
ljudi živelo se po principima hipi pokreta.
Učesnici tvrde kako je
devet desetina prisutnih u Vudstoku pušilo kanabis, što je opet druge podstaklo
da izračunaju kako je to pola tone trave dnevno, ili više od tonu ipo u toku
trajanja festivala.
Godinu dana pre tog
događaja, u USA je zvanično zabranjena upotreba LSDa, čija su psihodelična
svojstva, otkrivena, ne tako davne,
1943. g. u Bazelu (Švajcarska) u laboratoriji Sandouz. Canabis je ostao kao
nešto što je po svojoj ceni dostupno
svima, a opet i u prekomernim dozama, kod onih koji ga prvi put uzimaju,
nije stvarao posledice opasne po zdravlje i život.
Konzervativna Amerika
je izjednačavala hipi pokret sa pušenjem trave, smatrajući da su ti isti oni
konfliktni što odbijaju služenje vojnog roka, angažujući se u zahtevima za
širim građanskim pravima i izjednačenjem crnih i belih. Simboli mladih Amerike su postali džins i
neuredno oblačenje, pušenje trave, rok muzika, sloboda u seksualnim kontaktima.
Zapadna Evropa je
odmah pokušala da ih sledi, a ostatak sveta je najgorim komentarima, sve to, najcrnje kritikovao.
J. L. (18 g.
učenica) Pušim cigarete, pušim travu. Ne vidim u tome ništa loše. Mislim kako ne
može da mi smeta desetak cigareta dnevno i desetak dimova trave, dva, ili tri puta nedeljno. Zapravo nema
pravila. Nekada nas pet, šest iskoristimo školski odmor za džoint. Nekada se vidim
sa drugaricom u kafiću, odemo do prvog parka da se „ubijemo“ dimom. Sve je to
sasvim uobičajeno i normalno za
funkcionisanje. Sada mi se sviđa tako. Ne razmišljam o budućnosti, previse je
još toga predamnom. Kada mi se ne bude svidelo, prestaću.

